Ta paradržavna tvorevina na lijevoj obali Dnjestra u Moldaviji već tri desetljeća je pod ruskom kontrolom i predstavlja, kako se često ocjenjuje, da je “crna rupa” Evrope. Tezu o povratku Transnistrije pod kontrolu Moldavije otvoreno spominju i kijevski mediji bliski vlastima.
U Ukrajini je prepoznato da je Transnistrija prijetnja za nacionalnu sigurnost, piše novinar Sergej Sidorenko u listu Evropejskaja pravda. On podsjeća da je Kijev desetljećima tolerirao separatističku tvorevinu uz svoju granicu – da je čak s njom ulazio u prljave aranžmane.
Crna rupa Evrope
Duga je historija zatvaranja očiju Kijeva pred mutnim poslovima najmoćnijih ljudi u Transnistriji, regije koja u velikoj mjeri ovisi o švercu iz Odese i drugih ukrajinskih luka na Crnom moru.
Temelj je udaren još devedesetih, kad je ukrajinski predsjednik Leonid Kučma uz veliku pompu primio prvog “predsjednika” Transnistrije Igora Smirnova. Kučma je za to imao isplativ razlog – njegov zet je trebao voditi veliku proizvodnju čelika u separatističkoj regiji, piše Deutsche Welle.
Kišinjev odbacuje vojno rješenje
Od početka ruske agresije na granici Ukrajine i Transnistrije stoje ukrajinski tenkovi. Tako je zapravo odsječen ovaj pojas zemlje dug dvjestotinjak i širok jedva tridesetak kilometara. Režim u Tiraspolu, glavnom gradu Transnistrije, žali se na “ekonomsku blokadu” i poziva Moskvu upomoć. Scenarij koji su separatisti priželjkivali. Uspješni ruski rat i geografsko povezivanje Transnistrije s Krimom, Donbasom i Rusijom – danas djeluje kao nemoguća misija.
Moldavsko rukovodstvo u Kišinjevu odavno je stalo na stranu Ukrajine u ovom ratu. Moldavija je, prema nekim računicama, primila najviše izbjeglica po glavi stanovnika.
Doduše, proevropske vlasti u Kišinjevu vjeruju da se za Transnistriju mora naći mirno rješenje koje ne ugrožava “europski put” zemlje. Pod predsjednicom Majom Sandu je Kišinjev – zajedno s Kijevom – dobio status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Sandu misli da bi njena zemlja mogla ući u EU do kraja ovog desetljeća. “Krvava agresija Ruske Federacije protiv Ukrajine učvrstila je Moldavce u želji da po svaku cijenu izbjegnu rat”, piše ukrajinski novinar Sidorenko.
“To je jednostavan odgovor na ideju koja dolazi iz Ukrajine. Naime da ukrajinska vojska pomogne Moldaviji da se riješi separatizma i Rusa u Transnistriji. Kišinjev ni pod kojim okolnostima neće pristati na prisustvo ukrajinske vojske na svom teritoriju”, dodaje on.
Međusobna ovisnost zbog energenata
Transnistrija, faktički odcijepljena od Moldavije nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991./92., do danas je baza za dvije hiljade ruskih vojnika. Oni se nikada nisu povukli, unatoč brojnim obećanjima Kremlja. Tamo se nalazi jedno od najvećih skladišta oružja u Evropi s navodno 20.000 tona oružja i streljiva iz sovjetskih vremena.
Od početka rata u Ukrajini Kišinjev ima rekordni proračun za vojsku i zaštitu zračnog prostora. Očekuje se isporuka oklopnih vozila tipa Piranha iz Njemačke.
Ipak, moldavsko vodstvo ne spominje mogućnost vojne intervencije u Transnistriji. Ne govori se čak ni o gospodarskom pritisku na skoro izoliranu regiju. “Svi smo u istom čamcu. Ne trebamo ga izbaciti iz ravnoteže”, rekao je nedavno Oleg Serebrijan, zamjenik premijera Moldavije zadužen za reintegraciju.
Moldavija, naime, još uvijek ovisi o struji iz elektrane Kučurgan s druge strane Dnjestra. Ta elektrana pak ovisi o ruskom plinu koji Kišinjev prosljeđuje u Transnistriju. Naizgled perverzna konstrukcija – da Moldavija finansira opstanak separatističke tvorevine na svom teritoriju – zapravo je rođena iz nužde. Zemlja bi bila u mraku bez struje iz Kučurgana.
U Kišinjevu se grozničavo radi na oslobađanju od ovisnosti o struji iz Transnistrije i plinu iz Rusije. Ako bi to uspjelo, onda bi Transnistrija samo pala nazad u okrilje Moldavije, nadaju se vlasti. Jer, bez šverca preko Ukrajine i plina preko Kišinjeva, Transnistrija s oko 350.000 stanovnika bi mogla bankrotirati. I ne bi mogla preživjeti bez matične države.