On se 1998. godine, nakon svih golgota kroz koje je prošao u vremenu iza, skrasio u ovom gradu i tu započeo bizins kojim, na najbolji način, promoviše svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Od 1982. godine, do početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, bio je na privremeno radu u Njemačkoj. U Turbetu početkom devedesetih godina, gradi kuću, otvara trgovinu… Namjeru da otvori kafić i restoran prekinuo je rat u kojem je, sve ono što je sagradio, nestalo preko noći. Tu je uhapšen i odveden u Tomislavgrad, zatim u Posušje, Grude, Čitluk, Čapljinu, mostarski logor Heliodrom, otok Obonjan, kod Šibenika… Krajem 1993. godine, nakon šestomjesečnog prinudnog zatočenja, sa grupom logoraša, uz pomoć Međunarodnog crvenog krsta/križ, prebačen je u Istanbul. Iz Turske, gdje se liječiood povreda vezanih za višestruke prijelome udova i rebara zadobivenih u logorima, goidne vraća se u Bosnu i Hercegovinu.
U američku saveznu državu Arizonu Ahmet, zajedno sa suprugom Halidom i sinovima Emirom i Edinom, godine stiže u Tucson gdje, uz mjesečnu socijalniu pomoć, nastavlja liječenje.
-U Arizonu sam stigao, što naš narod kaže „go ko lipa“, kaže Ahmet Ališah. No, nisam se predavao. Jedna osoba, vozeći u pijanom stanju, 2002. godine prouzrokovala je smrt mog dvadesetogodišnjeg sina Edina. Bila je to nesreća od koje se ni danas nisam u potpunosti oporavio. Nakon brojnih peripetija vezanih zapreživljavanje, poslova prženja sitnog ćevapa na zabavama prijatelja i poznanika, stigao sam do vrlo respektabilnog restorana “Chef Alisah’s” kojeg rijetko ko zaobiđe od onih koji svrate u Tucson. U restoranu nudim isključivo tradicionalna jela bosanskohercegovačke kuhinje. U njemu pripremam različita bosanskohercegovačka jela u tradicionalnim posudama bez friteza i mikrovalnih pećnica te sam tako nadmašio druge restorane koji se nazivaju bosanskim a u njima „tuše“ hamburgere i drugu američku hranu. Na meniju mog restorana su, pored neizbježnih ćevapa u somunu, japraci, sarme, bosanski lonac, travnički sir, baklave, tufahije, hurmašice, sarme, razne pite, gulaš, meso, halva, kukuruza, sutlija…, a ponekad se, za speciojalne goste, ispeče i janje na ražnju.
Nije bilo lako steći takav rejting?
-Naravno da nije. Posao mi je značajnije krenuo nakon što je mene i moj restoran, u jednoj od svojih emisija „Diners, Drive Ins and Dives“ na „Food Networku“, predstavio Guy Fieri, velika zvijezda američke televizije posvećene hrani. U restoranu nemam puno osoblja. Pored mene, vlasnika i glavnog kuhara, tu su moja supruga Halida, vrsna kuharica i radnik i moj sin Emir koji je, iako državni odvjetnik, glavni konobar i šef sale. Pokazali smo to da, kad je porodica na okupu i kad s ljubavlju radi poslove koji se nađu pred njom, sreći nema kraja. Svojim radom i zalaganjem uspjeli smo pobjedili sve skeptike koji su nam, po otvaranju restorana, poturali noge. Naš restoran postao je jedan od prepiznatljivih objekata u Tucsonu injega redovno svraćaju obični ljudi ali i brojne ličnosti iz kulturnog, sportskog, političkog i uopšte javnog života. Posebno mi je drago kada u restoran svrate ljudi iz Bosne i Hercegovine koji, po različitim pitanjima, dolaze u Arizonu. Za takve pripremam najbolja jela iz svoje kuhinje jer me oni, nakon jela, „počaste“ razgovorom o svemu onom što se u našoj domovini zbiva.
